Raguži 1610.

Već tradicionalno, subotom u susret blagdanu Sv. Antuna, ove godine po 15. puta na Lastvi se sjatili Raguži iz Hercegovine, Slavonije, Zagreba, Dubrovnika, Dalmacije, Istre i Slovenije kao i drugih krajeva da se na izvoru svoga roda sjete svojih predaka i za njihov vječni počinak se pomole.

Ove godine, uz već uobičajene razloge za susret, imali smo i dodatni razlog. Naime, Udruga Raguži 1610. prema ranijem planu, dala je izraditi spomen obilježje rodonačelnicima prvih pet pokoljenja roda Raguža čiji je praotac bio Petar Veseličić – Latinin, dubrovački trgovac koji se na svojim trgovačkim poslovima i putovima kroz Hercegovinu zagledao u našu pramajku Maru Nikolić Bajo, kćer vođe ondašnje zaštitarske službe, s kojom je rodio sina Petra a Raguz, koji dobi prezime po gradu Dubrovniku odakle mu otac bijaše i tako donese dubrovačko (prez)ime u kršnu i dračevitu Hercegovinu. I tako iz obilja trgovačkog grada Dubrovnika, Petar a Raguz, kasnije aRaguž pa Raguž, silom prilika nakon potresa koji je zadesio Dubrovnik u kome strada otac Petar, dospije u zemlju Hercegovu ponajprije bogatu kršem, kamenom, dračom i poskocima. Ne znaš što je ljuće: krš i kamen, drača ili poskoci, a o drugim zulumima nećemo ni govoriti. Valjalo je živjeti i preživjeti u toj neprestanoj borbi za život u tom neprijateljskom okruženju. Kako se najbolje boriti za život? Kristalno jasno – životom pa iako su naši preci, uglavnom nepismeni bili, to su itekako dobro znali i život su nam sačuvali jer se života nisu bojali.

Od tog jednog Petra Latinina i sina mu Petra a Raguza rodi se i oživje nekoliko stotina i tisuća kćeri i sinova roda Raguža i raširiše se diljem svijeta. Pa kako u Bibliji piše: „Gospodnje je to djelo kakvo čudo u očima našim.“ Zar nisu spomen obilježje zaslužili? Dakako da jesu i zato smo ga izradili i postavili, njima u spomen, a nama i generacijama koje dolaze na upozorenje. I nije ono bitno njima, jer oni počivaju snom pravednika, bitno je nama koji živimo, a još bitnije je onima koji će tek oživjeti odnosno roditi se.

To je najbolje potvrdio don Vinko Raguž župnik župe Hrasno u svojoj propovijedi koju je tijekom Mise na Lastvi izgovorio i živim primjerom dokazao. Naime, praunuka Luke Raguža – Musića (MBR 5/44 – 12) rođen oko 1845., koji je oko 1890. godine otišao u Peruu i tamo osnovao obitelj, dolazi kod dume i traži – moli krsni list svog pradjeda kojega odavno nema među živima na zemlji, ali ima života u praunuci i ona, iako ne zna gotovo niti riječ hrvatskog jezika, dolazi na izvor pradjedovog pa tako i svog života. Rekli bismo opet: „Čudni su putovi Gospodnji“. Hvala don Vinku pa je ovim svjedočanstvom posvjedočio da Stojan nije uzalud knjigu pisao, da nismo uzalud kapelu gradili, da nismo uzalud ovo spomen obilježje postavili, (Lukin djed Jakov je na broju 26), da nisu uzaludni naši susreti i druženja u Hercegovini i Hrvatskoj. Hvala don Vinku i na blagoslovu spomen obilježja kao i molitvi za sve upisane na spomeniku kao i za njihove pokojne potomke.

Mijo Raguž, predsjednik Udruge Raguži 1610. Hrvatske, je s nekoliko emotivnih riječi (tekst „Pred knjigom roda moga“ je u nastavku) sve podsjetio na važnost i značaj života kojega su naši preci, unatoč svim opasnostima i teretima koji su ih pratili, poštivali i izuzetno cijenili i ničega se nisu bojali jer su se u Boga i božju providnost pouzdavali.

Hvala svima koji su našli vremena i načina da budu sudionici 15. susreta Raguža, srodnika i prijatelja na Lastvi.

Ako Bog da vidimo se i dogodine!

5/12 – 3331  Mijo Raguž

PRED KNJIGOM RODA MOGA

Ako je Hercegovina i po čemu poznata, osim drače i poskoka, onda je to krš i kamen i čovjek rođen i odrastao na tom kršu i kamenu, čovjek koji je u tom kamenu i od toga kamena znao živjeti. Na tom kamenu se i naš rod zametnuo, opstao i ostao iako je širom svijeta dotekao.

Stojimo pred knjigom roda moga. Kamena je to knjiga sa 65 listova odnosno 65 poglavlja, neka su i zatvorena, ali mnoga se još pišu, otvorena su i traju. Kamena storija traje pa kad bude i negdje u daljini. Mnogi su otišli daleko, tamo gdje kamena i nema, tamo gdje je plodno tlo, tamo gdje je lakše živjeti, ali i tamo jedna naša majka, često hodajući pored željezničke pruge, reče: „Drago mi je pored pruge ići jer sve mi se čini da se ovaj kamen iz nasipa na mene smije“. Dakle kamen je ostao ovdje, ali ponesen je i u srcu i ostao je trajno upisan u genom kao draga uspomena.

Kamen je naš Znamen. Pa koliko god bio hladan i tvrd, on je i postojan pa ono što se u njega upiše također postaje i ostaje čvrsto i traje. E moj rode, kamen nam je nekad bio sve, alfa i omega, u kamenim kućama smo se rađali i umirali, iz kamenice vodu pili i na kraju nam je kamen bio sigurno i vječno uzglavlje i trajan pokrov.

I zato, u znak zahvalnosti našim praocima koji se iz ovoga kamena rodiše i na njemu opstaše, postavismo ovaj kameni spomen na sve njih, hrabre, odvažne, žilave i bogobojazne ljude.

Neka ova „kamena knjiga“ skupa s kapelom i ovim mjestom pokoja naših predaka, bude zalog potomcima da se uvijek sjećaju i znaju gdje smo život roda započeli i gdje smo prve kosti ostavili. Bili smo to dužni svojim precima koji se nisu bojali života ni na tom šturom kamenom tlu gdje su drača i poskok najčešći gosti. Život je cvao na tom kamenu, u toj drači, doteklo nas širom svijeta. A danas, kao da se danas života bojimo – pa da, odrekli se kamena i drače, nema više neprestane borbe za život pa se opustili i život polako ali sigurno prestaje, nestaje i uvire.

Potomci se po svijetu razišli, svatko sreću svoju traži, svatko nešto radi i gradi, svatko nešto ostvariti želi. I onda jednom u smiraj životnoga dana okrenut će se i pogledati iza sebe. Neka tada barem u mislima svojim vidi ove kamene znamene ukopane u kamenito tlo i složene tako da nam u nebeske visine, k našem Stvoritelju, pogled dižu, i neka nas podsjećaju da smo svom izvoru i svom uviru sve bliže, neka nas podsjećaju da smo samo ljudi utkani u tijek vremena koje nas donosi i odnosi nekim nama čudnim putovima bez obzira koliko na njima ima ili nema kamena, drače i poskoka.

5/12 – 3331  Mijo Raguž