Raguži 1610.

Propovijed p.Nikole Stankovića

Dragi moji rođaci, Raguži!

Neki postavljaju pitanje o smislu održavanja sastanaka i proslava temeljenih na rodbinskim vezama. O tome se govori kao o nečem zastarjelom s čime računaju samo oni zaostali kamenjari, rođačkog, plemenskog, ognjištarskog, da ne kažemo, opančarskog mentaliteta.

To bi bili ljudi koji se nisu uspjeli dovoljno prilagoditi pa usred modernog gradskog okružja priređuju nekakva seljačka sijela. Ima tu i drugih prigovara koje nije pristojno ni spominjati u tom takozvanom našem seljačkom mentalitetu.

Što ćemo odgovoriti na to? Čemu bismo se mi trebali prilagoditi?

Prvo što treba kazati da ljudi koji imaju iskustvo i seoskog i gradskog života, imaju duplo iskustvo. Već se tu osjeća određena prednost, naravno ukoliko se iskoriste one dobre strane i jednog i drugog načina života. Jednostranost je ipak u nekom minusu. Teško se za to može optužiti Raguže kada žive po cijelom svijetu, u dvadesetak zemalja.

Ipak, pametan će čovjek uvijek učiti, a neće se mijenjati samo zato da se promijeni – ne znajući ide li to na bolje ili na gore. Gradski ljudi rado odlaze na selo i u svoje vikendice, upravo da se odmore od grada. Ljudima, pak, sa sela nije velik odmor u gradu.

Zašto ja to sve govorim? Govorim zato da se ovim skupom što više obogatimo. Kako ćemo se obogatiti? Pa tako da ćemo pogledati odakle dolazimo, tko smo i kamo idemo. Veoma je opasno ostati bez svoga životnog puta i pravca te lutati ne obazirući se ni na kakve znakove koji pokazuju gdje nam je odredište.

Savjetuju nam da ne bismo trebali vjeru odviše ozbiljno uzimati – jer laičko društvo je, kažu, zasnovano na razumu, a vjera je slijepo prihvaćanje nekih sadržaja kojima i ne znamo utemeljenje. Liberalno društvo, hoće se, naime, reći slobodno društvo, prisvaja sebi pamet, a one koji vjeruju u Boga i drže se njegovih zapovijedi, proglašava, ne samo zastarjelima nego i mračnjacima – mračnjacima upravo zato jer su se navodno odrekli razuma ili su im nasilno oduzeli svjetlo uma.

Zbog toga oni iz plemena vjernika ne bi bili plemeniti nego bi ostali skučena obzora i pogleda tako da su zapravo kao relikt prošlosti, pa su tako osuđeni na propast. Iz toga bi slijedilo ovo: Koliko su koljena Raguži izbrojili, izbrojili su. Od sada slijedi zaborav i potonuće u mrak svega stečenog iskustva i razbijanje u sitne skupine i pojedince koji više nisu nikakvi nasljednici skupljanog bogatstva kroz četiristo godina.

Međutim, novo doba s modernom tehnikom ima i velikih pozitivnih strana. Sve se Raguže može okupiti na jedno mjesto, ne samo u Stocu (12. lipnja) nego se podaci već prilično prikupljeni nalaze u knjigama, a to se može staviti i na internetske stranice i neprestano popunjati te tako biti u neprestanoj vezi koja omogućuje izmjenu iskustava i nove spoznaje.

Vidite kako se stvari okreću. Ono što se činilo da upravljeno da nam dokine i izbriše memoriju, sada nam omogućuje da je još bolje uspostavimo. Mi ne trebamo nikakve trenutačne i ishitrene prilagodbe, nego idemo naprijed sa svojim povijesnim iskustvom, neprestano ga obogaćujući, a istodobno znajući što nas je održalo i sačuvalo. Onaj koji ne zna odakle dolazi, obično nema ni cilja kamo bi želio stići.

Mi kršćani ne trebamo biti otkačeni od svoje tradicije. Ako to dopustimo, izgubili smo veliko bogatstvo – ne samo ono vjersko – jer objava Božja, ne samo da se u povijesti dogodila, nego se u povijesti i živjela te se prikupilo veliko iskustvo života djece Božje.

Ako dopustimo da nas netko iskorijeni iz onoga našeg iskonskog uporišta, onda ćemo biti lak plijen različitim ideologijama, stilovima, mentalitetima, idejama. Postat ćemo igračke u nečijim planovima – jer nećemo imati svoga pravca i utemeljenja. Moderno društvo upravo treba takve igračke kojima može manipulirati prema trenutnim potrebama i prohtjevima.

Poznavanje povijesti svoga roda i naroda kao i čvrsto ukorijenjenje u njegovoj vjeri i kulturi smeta svima onima koji žele proizvoljno projektirati društvo u njegovoj sadašnjosti i budućnosti.

Otpor takvom poništenju davno je dao sveti Juraj kojega danas slavimo. Koncem 3. stoljeća otvoreno se usprotivio Dioklecijanovu progonu kršćana. Pri tome je htio dokazati nepravednost i opakost toga nauma. Bio vojnik, dakle, obvezan slijediti Careve naredbe, ali je ipak od Cara zatražio da povuče svoju zapovijed. Juraj je shvatio da je Božja iznad careve, pa se nje i držao.

I mi smo danas često progonjeni, ne doduše osudom na fizičku smrt nego smo izvrgavani ruglu kako bismo napustili poštivanje Božjeg zakona.

Možemo li mi danas ponoviti dio govora koji je održao sveti Juraj u svoju obranu? Evo ga: “Samo je jedan Bog kojega častim i slavim. Da, kršćanin sam i u tome je sva moja slava i korist da mogu svoju krv dati za slavu onoga Boga od koga sam primio život, koji čini svu moju sreću.”

Braćo i sestre, od nas se ne traži, barem zasada, da damo svoj fizički život, ali svaki onaj koji se više prilagođava Bogu nego li grešnom svijetu, zasigurno će imati i poneku neugodnost i bit će imenovan ovako ili onako, ali tko uz Boga ostane, zagarantiran mu je život, makar i uz nevolje – jer Sin Božji Isus jest put i istina i život.

Da bi pleme Raguža bilo zaista plemenito te si osiguralo budućnost, i na zemlji i na nebu, valja ostati uz onog najplemenitijeg roda, Sina Božjega koji će nas zasigurno izvesti na vječne pašnjake, u vječni život.

U Zagerbu, 23.04.2010.

crkva sv. Jeronima